Zatečeno stanje u jasličnoj skupini na početku pedagoške godine pokazalo je slabo razvijen govor djece i veliku nesamostalnost. Djeca nisu znala koristiti svoje ruke, nisu si znala pomoći, bila su vrlo nesamostalna, nespretna, a time ujedno i nesretna, zbunjena pa čak i uplašena kada ih se u novoj vrtićkoj sredini poticalo da sami svojim rukama učine određene radnje (izuti cipelice i papuče, držati žlicu, nahraniti se, skinuti hlačice i sl.).
Zbog takve situacije, od samog početka naglasak u radu je bio na osamostaljivanju djece u svim aspektima života. Pratili smo razvojne osobine djece te dobi i u skladu s njima pripremali i planirali aktivnosti.
Djecu smo poticali i potičemo na samostalno hranjenje i odlaganje posuđa na kolica, svlačenje i oblačenje, obuvanje i izuvanje obuće, obavljanje fizioloških potreba i održavanje osobne higijene.
Uključili smo i druge sudionike odgojno-obrazovnog rada, a tu prvenstveno mislimo na odgojitelje i roditelje. S roditeljima smo ostvarili suradnički odnos u jedinstvenom djelovanju prema djeci te tako uspješno krenuli u realizaciju cilja.
Prepoznali smo i slijedili potrebu poticanja socioemocionalnog razvoja djece, prvenstveno osamostaljivanja u obavljanju životno- praktičnih radnji. Stvorivši poticajnu okolinu djeca su do spoznaja i svladavanja određenih vještina dolazila spontano, neposrednim iskustvenim putem, nizom uspješnih i neuspješnih pokušaja, otkrivanjem i čuđenjem.
Na početku nismo vidjeli nikakvu poveznicu između govornog i socioemocionalnog razvoja, međutim, s vremenom smo uvidjeli da veza postoji. Što su djeca postajala samostalnija i počela ovladavati životno praktičnim vještinama, što su više koristila svoje ruke, to su postajala spretnija, zadovoljnija, opuštenija i sigurnija u sebe, a paralelno s tim i pokrenuo se i razvoj govora.
Rad na osamostaljivanju je proces koji kontinuirano traje, a sve u interesu djece.
Europski tjedan sporta
Europski tjedan sporta osmišljen je kako bi ljude diljem Europe i svijeta motivirao na sportske i tjelesne aktivnosti te na